Slobodni stil

Ovo je nova rpg tema, Slobodni Stil.

U ovom rpgu likovi su psihici, ljudi sa izuzetnim čudnovatim moćima.
Likovi će se djeliti na pozitivce i negativce.

Ime: Max Wallfort
Uloga: vođa dobrih psihika
Opis: avatar, šutljiv 16-ogodišnji Francuz sa kratkim živcima, ne voli ljude, govori francuski, engleski, njemački i hrvatski
Moći: može prolaziti kroz čvrste stvari (zidovi, vrata itd.)

Ime: Lucy Ryan
Uloga: pozitivac
Opis: šutljiva, kiwi (novo zelanđanka) ima 15 godina, većinu vremena provodi sa životinjama, ima zlatnog retrivera i sokola. Govori engleski, njemački i hrvatski
Moći: može razgovarati sa životinjama

Ime: Rain Yao-Davila
Uloga: Negativka ^^ (špijunka - ubacuje se u društvo i onda prenosi podatke Dorothy)
Opis: Osoba sa više lica, izuzetna glumica. Nezna se tko je ustvari ona zapravo. Ima 16 godina, Norvežanka, govori danski, oba norveška jezika, talijanski, švedski, ruski i engleski. Ima rakuna. Tyva. ^^
Moći: Upada ljudima u umove, te manipulira njima. Doduše, to je slično hakiranju pa joj ne uspijeva svaki put.

Evo da i Doru prijavim xD

Ime: Dorothy Mustang
Uloga: Vođa negativaca
Opis: Iz Valparaisoa (Čile), govori japanski, engleski, talijanski, švabski i grčki. Ima 16 godina. I dosta jake živce.
Moći: Vidi budućnost... šta od nje stvara perfektnog zlikovca xD

sjedio sam na klupi u parku
- Gdje li je? Trebao je doći prije 20 minuta!- kažem ljutito sebi u bradu.
- Vjerojatno se opet upucava nekoj random ženskoj.-

Ime: Marissa Downer
Uloga: pozitivac
Opis: vesela, radoznala, smotana...
Moći: čita misli.

Stajala sam u malenoj uličici. Preda mnom je stajao vioski tip, plave kose.
Opako sam se nasmiješila. Znala sam da će mi trebati. Plan se fantastično razvijao.
Stekla sam iskustvo tijekom ovih godina. Nije mi trebala koncentracija. Sasvim sam razvila svoju sposobnost.
Izmamila sam nekoliko lažnih suza.
Zatim sam se samo na ovlaš koncentrirala.

Sjedila sam na klupici u parku. Nisam znala šta bi radila. Proučavala sam djeci koja se klackaju. Prišla mi je jedna djevojčica. Prije nego što me upoče nešto pitala, rekla sam:
"15 i 25." Djevojčica me začuđeno pogledala i otišla natrag prijateljima.

Bila sam u Zoo-u i sjedila na klupi pored tuljana. Toxis mi je bila na ramenu. Pričala sam s tuljanima. Oni uvijek imaju najbolje tračeve i najbolje priče. Pričali su o nekoj opasnosti i to me uznemirilo. Iz misli me prenuo lavež. Bila je to Eve, trebala me i zato me zvala. Potrčala sam prem izlazu, a Toxis me pratila nebom.
-Što je malena?- upitala sam je.
-Theo, s nekom sumnjivom je curom. Ne vjerujem joj previše.- tiho procvili.
-Ne brini se, ako joj Theo vjeruje, onda joj i ja vjerujem.- Bila je to istina. Theo mi je prijatelj i gospodar. Vjerovala sam njegovoj procijeni toliko da bih dala obje ruke za to. Ali isto tako sam vjerovala Eve. Nešto je bilo sumnjivo tu.

*što ste svi pokupili to 'random' od mene. xD

Sjedila sam za stolom, pila cedevitu i crtala planove za dalje.Još da mi i Rainuša da izvještaj, pa je sve savršeno.Naravno, i bez nje sam znala gdje će me Theo i ostatak njih tražiti, ali bio je problem što nisam mogla paziti na više stvari u isto vrijeme tako da mi je ona govorila sve u detalje.Bila mi je od velike pomoći, stvarno.A njezina moć je bila genijalna.

Imali smo nekakvu kriminalističku organizaciju, a ja i ona smo bile vođe.Iako je ona sama sebe smatrala nižim rangom od mene.Kao, nije stvorena za vođu.Moš mislit.Njoj je sve išlo od ruke.Mislim da samo nije htjela tu odgovornost.

Nazvala sam Alexandra, random zaposlenika, na mobitel.

"Alexandar, jesi vani?"pitala sam ga.
"Jesam."rekao je.
"Daj mi molim te kupi vreću cedevite od šipka, ako ti je usput."zamolila sam ga.Naravno, to nije bila molba, bila je to naredba.
"Dobro."poklopio je.

Izvalila sam se u fotelji i stavila noge na stol, dok sam čekala da se Alexandar vrati i donese mi cedevitu.Već sam znala da će pogriješiti i kupiti onu od šumskog voća umjesto one od šipka, ali koga briga.Cedevita je cedevita.

Sljedeći tren, čovjek je krenuo na mene s nožem.
Pogledala sam ga, sakrila osmijeh, i glasno vrisnula.
Znala sam da će doći pomoći.

-Toxis! Toxis! Gdje si?- viknula sam. Toxis se ni otkuda stvorila na mom ramenu. -Moraš prestati to raditi.-
-Oprosti, ali tako je zabavno.- Nasmijala sam se. Stvarno je zaslužila svoje ime. Toxis, bilo je to amazonsko ime. Bila je poput prave amazonke, prvakinja u prikrivanju i slićnome.
-Gdje idemo sada. Tuljani nisu rekli ništa pametno. Trebam bolje informacije. Theo će me ubiti ako se vratim bez ičega.- Malo sam pretjerivala Theo me ne bi ubio.
-A da posjetimo košnicu u parku? Znaš kako pčele znaju svašta čuti.- predloži Eve.
-Ne, znaš njih počmu o jednome a već drugu sekundu pričaju o drugome. Idu mi na živce.-
-Onda idem ja.- reče Eve i ode.

- Hej, Max!- začuo sam glas kako se dere.
Okrenuo sam glavu u smjeru glasa.
Ugledao sam mišićavog 20-ogodišnjaka kratke smeđe kose.

- Kasniš, Drake.- kažem kada se približio klupi.
- Oprosti, kume, bio sam zauzet...-
- Upucavanjem nekoj curi na ulici?-
- Pa da. Nemogu odoljeti ljepotici na ulici. A ni one meni- kaže Drake cerekajući se.
- Imbécile.-prošapćem s gađenjem dok je on sjeo na klupu do mene.

- Nego, kume, što je tako važno da sam morao doći ovdje?- Drake upita.
- Vidio sam još jednog psihika. Moramo je pridobiti u našu grupu prije onih cura koje su nas napale prije par tjedana.- odgovorim mu
- Ona?- Drake se začudi - Jel zgodna, kume?-
- Pervertir.- opet prošapćem s gađenjem.

Tox i ja smo krenuli prema mjestu gje smo inače znale pronači Maxa. Bio je tamo, sjedio na klupi s onim pervertnjakom Drakeom. Prišla sam im.
-Bok!- pozdravila sam

Nisu još došli. Mrko sam pogledala u tipa koji je još uvijek držao nož nad menom.
Ponovno sam vrisnula, iz sveg grla.

- Zdravo, Lucy.- pozdravim ju
- Hej, ljepotice, kako si danas?- upita Drake te krene posezati za njenom rukom.
Opalim ga šakom po glavi.
- Saberi se, Drake!- kažem ljutito.

-Kreten- tiho sam promrmljala. Zaradio je šaku od Maxa i glasno kreštanje od Toxis.
-Mogu ga kljucnuti? Samo malo?- molećivo upita Toxis.
-Ne Tox, ne možeš.- tiho rečem i namignem -Možda drugi put.-

Začuo sam vrisak.
- Jeste čuli nešto?- upitam Drakea i Lucy.
- Mislim da je to bio vrisak. Vjerojatno me neka ljepotica vidjela i onesvijestila se od moje ljepote.- kaže Drake.
Na to smo ja i Lucy zakolutali očima.
Začuo se još jedan vrisak, glasniji od prijašnjeg.
- Dopire iz one uličice.- kažem te pokažem prstom uličicu.

Ja i Lucy smo se zatrčali prema uličici, dok je Drake ostao na klupi zuriti okolne djevojke.

Začula sam ih. Kratko sam se nacerila.
Ušli su u uličicu.
Tip ih je ugledao i pobjegao. Ja sam se tresla od straha, znajući da me ne mogu tek tako ostaviti.

- Jesi dobro?- upitao sam ju, podižući ju s poda.

- Ustvari nisam. - tiho sam rekla, suzdržavajući suze.

Vidjela sam Maxa i Lucy kako trče prema nekoj uličici. Odlučila sam krenuti za njima.

- Dođi, budemo te odnijeli negdje da možeš sjesti pa da te pregledamo.- kažem te s njom pod rukom smo odskakutali do obližnjeg kafića gdje je ona sjela.
Počeo sam joj pregledavat ruke i noge.

Drhtala sam. Moja gluma je bila savršena.
Blokirala sam svoje misli, uživljujući se u ulogu. Nisam smjela misliti ni o čemu što bi me moglo izdati. Mjesec dana sam ih špijunirala i tako sam saznala koje moći imaju.
Morala sam se brinuti za Marissu. Barijera koja je zaustavljala misli koje su se staroj meni kolale po glavi nije smjela popustiti.
- Mislim da sam izvrnula gležanj. - tiho sam rekla.

- Tako znači.-
Drake se pojavio iza nas.
- Hej, kume, tko ti je ova?- upita on.
- Nema vremena za to. Treba pomoć.- kažem mu.
On na to samo kimne.

Ogledali smo se da se uvjerimo da nas nitko nemože vidjeti. Kafić je bio pust, čak ni konobara nije bilo.

- Dobro, možeš.- kažem
Drake se sagne do njenog gležnja i stvori plavi plamen oko njega.