Best friends

- Slušaj. Ja sam savršena jer sam budala. I jer sam džin. Ali ja sam savršena jer poznajem Bartimeja! - nacerila sam se.

- Eh, Bartimej. Ja znam Einsteina. Kako će džin protiv izumitelja atomske bombe?-

- Ih, ti neznaš šta džin more uraditi. - nacerila sam se.

- Znam da se umori nakon što duže vrijeme ostane u ovom svijetu.-

- Pa šta. Prizoveš drugog. I neš ti Ajnštajna. Lako je njemu bilo kada u njegovo vrime nije bilo mene. -

- Al lako kad u njegovo vrijeme bilo mene.- isplazim opet jezik

- A? - zbunjeno sam ga upitala.
Upravo sam shvatila da smo mi potpuno različiti svjetovi. Ja sam bila sanjarka koja crta pokemone. On je bio kretenski znanstvenik.
- Ti si kretenski znanstvenik. - rekla sam uvrijeđena jer sam shvatila da ne poštuje moje mišljenje. Ja sam njegovo poštovala. To sam mu rekla više puta. Ali ovo me uvrijedilo.
- Znate šta, ja ću ostati ovdje. - odjurila sam u svoju sobu.

- Super. Sad sam ju još i uvrijedio. A samo sam htio reći da sam otputovao u njegovo vrijeme.- kažem te uzdahnem.

Bijesno sam uzela mrežu i objesila ju pored prozora. Stavila sam par jastuka na nju i popela se. Uzela sam crtaći pribor, svoju bilježnicu i počela crtati izmišljeni grad u blizini vodopada. Crtanje je uvijek bilo moje utočište, u koje sam bježala. Bježanje je jednostavno. Lakše nego suočavanje s problemom. Ja uvijek biram lakši put. Pametna sam osoba. Ne guram se ondje gdje ne trebam.

"Znaš da te više ni ja niš ne kužim.Nju još nekako, ali tebe..."zavrtila sam glavom prema Theu.

-Dosta, dosta! Ponašate se kao djeca! Theo, ajmo se prošetat.- to ej bilo najbolje što sam mogla smisliti. Rain mi je bila najbolja prijateljica, ali Theo mi je bio jedini prijatelj. Mrzim kad me tiraju da biram između njih dvoje. Trenutno je najbolje rješenje bilo maknut se dok se situacija ne smiri.

- Ne.- istrgnem joj se iz ruku.
- Idem gore.-

Popeo sam se gore do njene sobe, izvadio iz džepa presavinuti papirić te pokucam na vrata.

- Odjebi! - zaderala sam se i nadureno nastavila crtati.

Vrata su bila otključana.
- Htio bih se ispričati.-
Uđem u sobu.
- Ovo je za tebe.- ispružim joj ruku s papirićem

Opalila sam ga knjigom.

- To sam zaslužio.- ostavim papirić na obližnji stol te krenem prema vratima.
- Ako se udostojiš spustiti dolje, zovni nas.- izađem iz sobe te krenem van iz hotela.

Pokazala sam mu srednji prst i bacila papirić u smeće.

- MOGLA SI BAREM POGLEDATI PAPIRIĆ!- zaderem joj se izvana.

Nisam mu odgovorila nego sam nastavila crtati Rasputina.

- Super, sad još crta Rasputina.- uzdahnem
- Valjda će se smiriti.- promrmljam si u bradu dok sam hodao ulicom.

Čula sam dernjavu, nisam znala što reći, bila sam bijesna na oboje. izletjele sam iz hotela. Išla sam poznatim ulicama potpuno nesvjesna gdje idem, noge su me nosile.

"Čekaj, idem s tobom."zaderala sam se za Veki.Nije ništa rekla, možda me nije ni čula.Krenula sam za njom.

"Čekaj!" vikala sam i potrčala za njima.

Pridružile su mi se njih dvije, nisam obračala pozornost. Nisam znala gdje idem ni što radim. BIla sam prezaokupljena svojim mislima, a moje noge su ionako prešle ovaj grad uzduž i poprijeko milijun puta tako da sam im vjerovala da će me odvesti sigurno gdje god da me vodile.

Netko se zaleti u mene.
- Hej, pazi gdje hodaš.- kažem ljutito.
Onda spazim da je to Vedrana.
- Joj,oprosti.-