Best friends

-Nije važno.- zaustavila sam se i skrila iza njega. -Kako izgleda? Mlad ili star. Molim te reci mi da je mlad, molimte reci mi da je mlad.-

- Tko?- zbunjeno sam pitao- Tvoj otac?-

-Ne, taj čovijek što je izišao za nama.- Znala sam da s ove udaljenosti vjerojatno ne može raspoznati je li taj čovijek star ili mlad, ali bila sam uplašena, prestravljena.

- Izgleda kao da ima nekih 40-ak godina. Vidi, kosa mu je sijeda sa strane.-

-Ne, ne, to je moj otac. Ne može biti. On bi trebao biti u zatvoru, u najmanju ruku.- Tata, ne, ovo mora biti noćna mora. Začula sam lupanje i pretpostavila da su se to vrata zatvorila. -Idemo. Ne želim više ni minute provesti ovdje.- Tresla sam se. Nisam to htjela pokazati, ali bila sam uplašena. Ipak mi nije uspjelo to sakriti.

"Uredu, odustajem. Zašto se bojiš tate?" pitala sam zbunjeno

-Pričam ti kasnije, bježmo odavde.- rekla sam i potrčala. Nisam gledala prate li me jer sam znala da prate. Ipak se ja jedina snalazim ovdje. Zaustavila sam se tek u jednom velikom parku gdje sam se zatim srušila na jednu od klupa. Neko vrijeme sam se usredotočila na disanje, a zatim sam se okrenula prema ostalima. Smatrala sam da im dugujem objašnjenje.
-Dakle, vjerojatno se pitate što je ovo bilo. Da vam objasnim. Mojoj majci je ustanovlejna jedna opasna bolest i zato je završila u umobolnicu. Moj otac je za sve krivio mene. Bio je slomljen i izgubljen bez nje. Propio se i postao nasilan. Tada su me odveli u dom za maloljetnike iz kojeg sam kasnije pobjegla. -